big girls don't cry
...igračka...
Blog
četvrtak, studeni 22, 2012

Kad srce radi bim-bam bam-bam-bam

Sve drugo je manje važno...

 

Da, da... Ovo JE još jedan post - ne znam koji u nizu - o povratku pisanju. U dosadašnjim brojnim tekstovima ovog tipa navela sam da mi je mrsko pretjerano objašnjavati kako, zašto, gdje, kada, koliko i slične pizdarije, ali ne mogu si pomoći. Tko bi rekao... 

Uglavnom, toliko sam se namučila sada oko ulogiravanja na blog, da više ni sama ne znam koja je točno bila poanta te muke.

Nda. Kurac ne znam... Naravno da znam. Itekako. Razmišljam o tome već danima. 

Naime, kako je slavno završila sedmogodišnja avantura zvana studiranje koja je nekako postepeno ubila moju volju za pisanjem, čitanjem, crtanjem i mnogim lijepim stvarima kojima sam se bavila u vrijeme kada nisam znala šta bi sama sa sobom (btw. sad se vraćam u tu situaciju totalnog neznanja i nemogućnosti smiještanja u bilo kakav kontekst koji bi se mogao nazvati kao "planovi za budućnost")... Hm. ne sjećam se više šta sam mislila na početku ove rečenice. Razlog tome su dvije stvari: 1. to šta su mi rečenice iz godine u godinu sve duže i sve nerazumljivije (uvijek se pozivam na famoznog Miroslava K. iako niti u najluđim snovima nemam niti jedan valjani argument ili makar nagovještaj da postoji i najmanji povod pozivanju na velikana) i to šta već pun kurac nisam napisala ništa suvislo tj. ništa šta ne ulazi u kategoriju domaće zadaće, seminara, eseja, članka ili diplomskog i 2. (yeah, još smo u istoj rečenici) to što sam toliko uzbuđena što sam ovdje sada da jednostavno ne znam kako obuzdati toliku bujicu riječi, slova, misli...

Bullshit. Ili ne. Uglavnom, ta avantura (faks) koja je među ostalim rezultirala upoznavanjem osobe koja je s vremenom postala moj, sada već petogodišnji partner; uznapredovalim stadijem bipolarnog poremećaja; preseljenjem u drugi grad; povratkom natrag u stari grad, promjenom čak tri generacije ljudi s kojima sam djelila klupe (dobro, ne baš klupe jer ih više skoro ni nema, a kada ih ima, ja sjedim sama ko kreten) i tako svačime pomalo (usponima, padovima, lijepim i tužnim trenutcima blablabla), da ne drobim pretjerano, postepeno me udaljila ne samo od ekrana, olovke i papira, ovog bloga, nego i od mene same. Toliko sranja koje se nakupilo činjenicom da sam studirala novinarstvo sjebalo mi je moć izražavanja do te mjere da sam izgubila volju za bilo čime što bi me, u tom smislu, veselilo. Imam osjećaj da su svi moji radovi u zadnje dvije godine iforsirano, isfrustrirano izdrkavanje i odrađivanje, nastali bez ikakve želje da budu išta više od toga.

A možda sam se samo strašno opametila, pa više ne znam kako da sav taj kaos ideja i mišljenja pretvorim u riječi. Nah. U nekom drugom životu možda. 

Uglavnom, ova analiza sad traje već predugo i nema nikakve veze s mozgom. Odavno sam ja već zaključila što sam imala o tome i ne znam koji me kurac uvijek vuče da se tome vraćam. Samo se nerviram, jebi ga. A nerviranje nije dobro.

No dakle, kako je ta avantura završila, te kako naravno od posla nemam ni p, kao niti ikakvu izglednu mogućnost da ga nađem, što samo po sebi rezultira ogromnim, ali baš ogromnim količinama slobodnog vremena - do te mjere da sam počela čak i KUHATI. Rekoh ja sebi, kad sam vidjela kako stvari stoje, da nema druge nego početi pisati kako bi makar na neko vrijeme odgodila konačni slom živaca, za koji sam sigurna da je neizbježan, iako doduše ne u ovom trenutku (nadam se). 

Pisati. Velika riječ za male ljude. Trebala bi volontirati na nekim kurčevim portalima, skupljati iskustvo, pisati književne, glazbene ili filmske kritike za neke jebivjetre kako bi onima kojima svakodnevno šaljem životopis dala još malo razloga da mi kažu kako su se odlučili za nekog drugog, ili da mi ne kažu ništa. I tako to. Naravno to bi bilo ono isto isfrustrirano, isforsirano izdrkavanje, a to mi se stvarno više neda (sad kad ne moram).

Dakle, blog. Koliko god mi stvari padalo na pamet - ono baš kao jaaako pametnih stvari, nema pored ovog šanse za ništa drugo. Jebi ga, iako me izblanjalo vrijeme, još uvijek sam derle koje voli svoje Igračke više od svega i sva neka nova sranja, ma koliko mogla biti zanimljivija, nisu im ni do koljena.

I tako se ja uvijek kada razmišljam o tome vratim ovdje. Malo se onako, čisto zbog fore, pravim da sam zaboravila korisničko ime, pa se kao ne mogu sjetiti lozinke (iako već 10 godina koristim istu), pa se kao nešto malo mučim i usput preispitujem i tako to... I baš mi je toplo oko srca kad ono kao pogodim kombinaciju, pa se smješkam malo dok tipkam.

I onda moram ići srat. Sama sam sebi najbolji laksativ. Čujemo se onda moji nevidljivi čitatelji. Bijeli zečevi.



igracka @ 19:21 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 13, 2011
U pauzi između Gerarda Butlera i Johnnya Deppa (da, nevjerojatno, ali večer mi se vrti oko RTL-a) kratim si vrijeme upuštajući se u unaprijed izgubljene pokušaje regiranja na dvoličnost, licemjerje i nižerazinske napise, koji dolaze od nižerazinskih ljudi. Ovo kategoriziranje zaista malo prepotentno zvuči, ali argumenti postoje, a kada bi ih se ispravno predočilo, moglo bi se zaključiti da su poprilično jaki. No, ne namjeravam više vremena večeras gubiti na takve stvari, niti iznositi neka vlastita zapažanja o tome, jer.... Jer mi se fakat ono neda. No, trenutno sam poprilično nabrijana na ta sranja, pa si ne mogu pomoći u pokušaju da ih potpuno ignoriram. 

Uglavnom, tempus fugit. One priče o navikama koje to brzo prestaju biti i dalje su aktualne, što se odražava i na ovaj blog, no ko ga jebe... Ionako neki pametnjakovići tvrde da je pogubno biti rob navika. Meni takva tvrdnja odgovara tek relativno, jer kad živiš ovako nesređen život, kakav ja živim, onda bi barem neka navika dobro došla. No, držim se još, kako-tako, pa mi barem jutarnja kava ima kakav-takav kontinuitet. A u krajnjem slučaju i to je nešto. Više nego ništa. Znam da ću jednog dana garant žaliti za ovakvim stanjem stvari, u kojem ništa zapravo ne stoji - barem ne čvrsto. No, kako godine prolaze, a sve ostaje više-manje isto, i ta nestabilnost čovjeku dosadi. Meni je dosadilo odavno, no iščeprkam, iz nekih tajnih pretinaca, s vremena na vrijeme neki novi način da si skratim dan i po mogućnosti na što zanimljiviji način. I nije ta rutinska nemonotonija toliko strašna sve u svemu, ali mislim da je vrijeme da se krene dalje. Problem je u tom što ne znam gdje je to dalje, ali brijem da ću ga u dogledno vrijeme naći. Pa makar i uz pomoć GPS-a. Osim ako me ne iznevjeri kao neki dan, kada sam lutala okolo oslanjajući se na mehanizam koji mi se na trenutak učinio kao najčvršći oslonac. Jebi ga, zajebe tehnologija, kao i ljudi - to se valjda po nekim definicijama zove "čar života". Ja bi tu sintagmu malo predefinirala u nešto nepostojeće, ali tko sam ja na posljetku da se hvatam takvog posla. Mi pesimisti osuđeni smo na margine i footnotes. U ovakvom svijetu, koji je realno gledajući teško sranje, i najžešćim pesimistima potrebni su imperativi optimizma, ma koliko im se oni opirali. A za druge da i ne govorim. U protivnom bi se sve svelo na ništa. Eto, danas sam pametna za popizdit.

:)



igracka @ 23:25 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 23, 2010

Tramakanje na relaciji Zagreb-Rijeka-Zagreb mi nikako ne leži. Pogotovo ovo tegljenje koferčina svakih par mjeseci kada su neki kao praznici, pa se šaltam na duže od dva-tri dana. Imam feeling da nisam niti tu, niti tamo, nego negdje na pola puta. Negdje na onom čvoru kod Bosiljeva.

Zanimljivo je to kako se teritorij brzo izgubi i kako u ljudima postoji velika potreba da ga se osvoji. Moja soba je eto, niti tjedan dana nakon što sam iz nje izašla, postala dio neke druge stvarnosti. I tragovi se osijećaju svaki put kad u nju uđem. I kako da onda kažem da idem doma, kada mi taj dom ne nosi niti jednu željenu konotaciju. A i ovo drugo je daleko doma. Ili barem od onoga što bi on trebao biti.

I tako se lomim na te dvije strane. Psihički i fizički. I uvijek se nešto izgubi po putu.

Cijela ta situacija u kojoj sam si napokon iščupala korijene iz onog brda na kojem sam odrasla i iz srca taj grad u kojem sam živjela, otvorila mi je neke sasvim nove perspektive i stavila mi u ruke ključeve nekih odavno zaključanih vrata. Oduvijek sam tvrdila da nikad neće otići iz ove države. Kakva je da je, meni je bila sasvim solidna. U to doba. A ruku na srce, tada mi je bilo potrebno tako malo da bi mi vjerojatno svaka bila dobra. No kako rastemo, rastu i kriteriji, potrebe, očekivanja... Rastem, a ova država ostaje ista. I postaje premala. I sve mi se više gadi sve to s čime se svaki dan susrećem. Sve te stvari koje sam primorana gledati. I sad s istim intezitetom tvrdim da ovdje neću ostati. Nema tu kruha. A ni doma.Čudne su neke vrijednosti ovdje na cijeni. I koliko god da ih želim shvatiti ne mogu. A prihvatiti? E, to je tek nemoguća misija. Jednom kada se krene, dalje je lako. Kada se odvežeš, možeš samo letjeti. Padovi i treskanje svom silinom u pod sastavni su dio svake nauke.

Pa i one o životu.

igracka @ 01:54 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 20, 2010

Oke, imam koju godinu - nije da nemam, al' nećemo sad u detalje. Previše ili premalo, ovisno o percepciji. No, recimo dovoljno da me neke stvari ne bi trebale iznenaditi. Al svi se ti brojevi brišu kad imaš potrebu vjerovati ljudima. Prepolove se i možda ne samo jedanput. Pa čovjek ispadne naivan, lakovjeran - budala, ukratko. Meni se to eto, događa često. Dalo bi se sad ući u polemike zašto je tome tako, jer neki ljudi možda nikada ne ostanu razočarani. Barem ne u onoj mjeri u koja je potrebna da se zapamti. Floskule o krivici onih koji su razočarani ili onih koji su razočarali, ostaviti ću za neku drugu priliku. U biti za neku nepostojeću priliku, jer sam se takvim analizama odavno prestala baviti.
Zajebano je kad taj oklop oko srca ne funkcionira baš najbolje. A možda i nije riječ o srcu, nego o egu. A njega je pak, koliko se meni čini nemoguće strpati u taj oklop. Uvijek neki dio viri van. I to je dovoljno da te sjebe onaj koji zna pogoditi u tu žicu. Pa ostaneš onako zabezeknuto blijed/a, u nevjerici. I uzalud je ponavljati da me neke stvari ne dotiču. Jebeš to, kad baš te diraju jače nego sve one koje je puno lakše priznati. Tresnu te onako iznutra, negdje usred prsnog koša. I ma koliko lupala izvana, ma koliko ih pokušava istjerati van, one se tome uspješno odupiru i saviju gnijezdo, hrane se mukom i tjeskobom koju stvaraju i rastu sve više i više. Uzalud je tada lupati glavom u zid. Stvarati neka umjetna osjećanja. Okretati glavu na drugu stranu. Bježati. Tračati što dalje od sebe. Od svijeta. Od njih. Od nje. Od njega. Iscrpljivati psihu na sve moguće načine, samo da se pažnja skrene tamo gdje joj nije mjesto. Tamo gdje ne želi biti. Tako je odvratan osjećaj razočaranje. Mrziš i sebe i druge, a zapravo niti sam ne znaš zašto. Znaš gdje su greške, ali jebeš to sve kad postane kasno. No, da li je za razočaranje ikad dovoljno rano. Što bi to uopće promijenilo? Ta neka uranjena spoznaja? Možda količinu gorčine, možda intezitet patnje. A možda i ništa.
I tako to ide. Unatoč svim tim godinama što vijore. Pređeš preko sranja, kreneš dalje, digneš glavu ili ju makar podbočiš nekim štapom, da onako provizorno pogled bude usmjeren ravno... Nadaš se da je rijetkost da se iste stvari dogode dvaput... A kamoli triput ili više. Ali dogode se. Iako se navodno u nekim iskustvima nešto i nauči. Ma jebeš to, kada teoriju treba provesti u praksu. Sve te definicije padaju u vodu i opet ostanem tako ukratko posrana. Pa opet sve ispočetka. I kažem da se neće ponoviti.

Ali, neće li?

"Pod nebom je ognjeno i snežno

Al malo šta još ume da ubije nežno...

Da ne primetiš... Kao rani mraz..."

 




igracka @ 20:14 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, prosinac 18, 2010

Uglavnom, razmišljam ja tako učestalo ovih dana (iako je to, moram priznati relativan pojam jer to "ovih dana" traje već skoro cijelu godinu)... Da, razmišljam... Kako mi fali ovo moje pisuckanje i tako to. 

Noćas ne mogu spavati. Nešto me razdrkao opet moj dragi saputnik, pa sam malo na rubu živaca + večeras mi je Đoletov koncert u Areni, pa me onako po pravo puca euforija.

Nemam volje za neke renesansne parole o povratku u blogosferu, jer onako najiskrenije nisam ni sama sigurna koliko je taj povratak uopće izvediv. Puca me nostalgija kad pročitam sve ove silne gluposti, a istovremeno me pere i teška depra zbog vidljivog starenja a.k.a. odrastanja. Nisam naiskrenije, niti približno bila svijesna vremena koje je prošlo otkad sam zadnji put neke svoje baljezgarije stavila na ekran, pa sam se sad baš lijepo iznenadila. Vrijeme fakat leti.

Ne znam koliko je sad uopće dobro vraćati se na stare staze, jer taj povratak sam po sebi, u kombinaciji s meni urođenom znatiželjom, donosi potrebu da se vrte stari postovi, a to opet budi neka potisnuta sjećanja i suočavanje s činjenicom da se pun kurac toga od tada promjenilo. A promjene ne znače uvijek pozitivan pomak, pa niti pomak uopće.

No, kako sam ja eto vrlo emocionalna osoba, koja se uz neke gluposti (kao što su blogovi) veže toliko da gubitak svake takve gluposti predstavlja popriličnu psihičku traumu, pretpostavljam da mi ne preostaje puno izbora nego da nastavim tu gdje sam stala. Ma kad god to bilo.

Gospođa inspiracija, koja me je oduvijek zaobilazila u širokom luku, što se očituje u nepovezanim naklapanjima stvorenima tek toliko da postoje, pobjegla je glavom bez obzira i ostavila me da se koprcam u vlastitim (ne)sposobnostima stvaranja bilo čega što bi se moglo shvatiti kao barem približno adekvatna zamjena.

Pa vidjet ćemo šta će od toga biti. Ako bude. Pozitivno je da sam barem napravila prvi korak. Iako, brijem da bi se prije moglo reći da sam stala na start. A koraci bi tek trebali usljediti.

Hijao, što volim ove sportske metafore (to mi valjda dolazi tako samo od sebe danas zahvaljujući jutrošnjem cirkusu u hotelu Westin).



igracka @ 04:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Voxi
Nema zapisa.
Tara
Nema zapisa.
Crtice
Nema zapisa.
Vanitram
Nema zapisa.
Dalmošica
Nema zapisa.
Bombica
Nema zapisa.
Umjetnost Hedonizma
Nema zapisa.
Nysa
Nema zapisa.
Ravno do Dna
stopedeset ruža i djelić tvog sna
marširalo je sinoć bez prestanka
dao sam svoj najbolji grad
padali su uz put
oznojeni šampioni ugašenih pogleda

dolazim ti kao fantom slobode
i zato pokaži što znaš
dolazim ti kao fantom slobode
da te vodim ravno do dna

loše prikrivena želja daleki cilj
rutinsko svođenje računa za majmunska lica
provincijski bal s pjesmom na kraju
rasturala se noć
zaspao sam nad otvorenom knjigom
okovana svijest u zlatnom izdanju

dolazim ti kao fantom slobode
i zato pokaži sve što znaš
dolazim ti kao fantom slobode
da te vodim ravno do dna

a kada zaželiš da se vratiš
pogledaj
omamljena samoćom tvoja sjena
na prozoru
u ogledalu
pred vratima

vidio sam bijes tvrdih momaka
demonska igra odbačenih ljudi
tko je zauzeo mjesto u raju
poštenje ili vlast
tko je hvalio carevo ruho
patuljci s naslovnih strana
 
Index.hr
Nema zapisa.